Ljudi ne znaju sutjeti

Ivana Sojat izvanredna je pjesnikinja jer pise o sveopcem ljudskom trpljenju i zivotu kao dosuA enome egzistencijalnome i ontoloskome porazu, koji nam se dogaA a bas svaki dan u jednoj posve bagateliziranoj i ne samo hrvatskoj "e;stvarnosti"e;. Rezignantni tonovi ove poezije nisu nikakva pateticna lamentacija nad (be)smislom egzistencije bio/strojnoga covjeka hit et nunc, s preteskim ratnim i poratnim iskustvom, nego upravo iz toga bogatoga i autenticnoga zivotnoga iskustva (mladosti suocene s posvemasnjom destrukcijom i nasilnom, i ne samo ratnom smrcu) usuA uje se pitati ono od cega sva ta recentna virtualna samoizmastana carstva i brodovi luA aka bjeze u jos teze porobljavanje svakoga istinskoga zivotnoga iskustva, pa i svijesti o tragicnosti svega ljudskoga. (...) Ljudi ne znaju sutjeti sjajan su stihopis kojemu se necete, ako imate mudrosti i volje ovu knjigu procitati (bar jednom) od pocetka do kraja, vise ne moci vracati. Jer, svatko tko jos ima imalo talenta za citanje izvan okvira masovnoga (ne)ukusa, u ovoj ce knjizi naci bar dvadesetak onih kojima ce se, pa makar i bolno, ali i katarzicno vracati. Ljudi ne znaju sutjeti, ali znaju brbljati, posve suprotno od onoga sto im je Wittgenstein ponudio na kraju svojega Tractatusa Logico-Philosophicusa*. A tamo pise: "e;O cemu se ne moze govoriti, o tome se mora sutjeti."e; I premda je danas znaju citirati i malo talentiraniji sticenici bilo kojega europskoga vrtica iz predskolske grupe, valja uvijek o njoj iznova promisljati. Posebno ako se bavite pjesnistvom, jedinim ljudskim razoblicenjem te vjecite sutnje. Delimir Resicki